Praktični uvod u evropske standarde protiv diskriminacije

Poglavlje A

PROF. DR SC. ZLATAN MEŠKIĆ*
DR STEFAN PÜRNER**



ZNAČAJ TEME „ZAŠTITA OD POVREDE LJUDSKIH PRAVA I DISKRIMINACIJE”


Zabrana diskriminacije je neizostavan sastavni dio ljudskih prava.1 Jedino se država u kojoj i oni koji se razlikuju od većine, primjerice, svojim porije- klom, svjetonazorom, jezikom, zdravstvenim stanjem ili seksualnom orijen- tacijom, a uživaju ista prava kao i pripadnici većine, može uistinu smatrati pravnom državom. „Sloboda drugih osoba” je bitno mjerilo po kojemu se vidi do koje mjere vlada sloboda u nekoj državi. No sloboda je ugrožena tamo gdje se diskriminira pojedince ili grupe.

I Antidiskriminacijska politika je zadaća države na svim razinama

Već iz tih nekoliko razmišljanja proizlazi da su evropsko antidiskriminacij- sko pravo područje koje je od najvećeg značaja za sve djelatnike u javnim službama koji imaju posla s građanima, primjerice službenike u upravi i policijske službenike, ali i za suce i tužioce. To posebice vrijedi za drža- ve Zapadnog Balkana. Tamo je još dosta rašireno shvaćanje da bi određeni način života trebao biti obvezujući za sve građane, te da određene etničke zajednice i vjeroispovijesti (dakako uvijek ona vlastita) imaju primat nad drugima. U nedavnoj povijesti regije, nažalost, postoje tužni primjeri kamo nas može odvesti takav način razmišljanja.

Međutim, diskriminacija određenih grupa (a ne samo manjina!) i u drugim evropskim državama još uvijek predstavlja problem, koji nipošto još nije prevladan. To nam s jedne strane dokazuje već i postojanje posebnog evrop- skog antidiskriminacijskog prava, koje je doneseno kao reakcija na nužnu praktičnu potrebu u svim zemljama Evrope. S druge strane, to nam dokazuje i sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava (institucije koju je uspo- stavilo Vijeće Evrope) i Evropskog suda pravde (Suda Evropske unije) te presude koje su donijeli protiv raznih evropskih država zbog diskriminacije određenih grupa i pripadnika tih grupa.

II Opseg zaštite antidiskriminacijskog prava

Države ne smiju kršiti ljudska prava niti diskriminirati ljude. Međutim, ti- jekom povijesnog razvoja uvriježila se spoznaja da obveze države sežu još dalje. Prvobitno se koncepcija ljudskih prava2 razvila u odnosu između po- jedinca i države, odnosno suverena u monarhiji (Magna Charta).3 No zaštita ljudskih prava koja bi pojedinca štitila samo od povreda ljudskih prava od strane države sama po sebi ne bi bila dovoljna. Naposljetku, ljudska prava mogu ugroziti ili kršiti i privatna treća lica. Taj aspekt igra posebno važnu ulogu u antidiskriminacijskom pravu. U nekim slučajevima, u antidiskrimi- nacijskom pravu ponašanje privatnih lica važnije je od postupanja države. Primjeri sežu od diskriminacije određenih grupa od strane poslodavca (npr. žene iste kvalifikacije slabije su plaćene od muškaraca, ili odluka da se ne- koga ne zaposli radi njegove etničke pripadnosti ili invaliditeta) pa sve do nasilničkih napada privatnih lica na određene etničke i vjerske grupe ili pri- padnike grupe određene seksualne orijentacije.
Zbog takvih okolnosti pomalo se razvila svijest o tome da ljudska prava (a time i zaštita od diskriminacije) mogu biti efektivno zajamčena samo onda, ako se državu obaveže da aktivno postupa protiv ponašanja privatnih lica kojima se krše ljudska prava ili koja predstavljaju diskriminaciju (tzv. ho- rizontalni ili treći učinak ljudskih prava, njem. „Drittwirkung“). Na taj je način opseg zaštite ljudskih prava i zaštite od diskriminacije značajno proširen: prema tom shvaćanju zadaća države, naime, nije samo da sama poštuje ljudska prava i ne vrši diskriminaciju, već se ona mora pobrinuti i da treće osobe u domeni utjecaja države ne krše nečija ljudska prava ili nekoga ne diskriminiraju. Stoga se smatra da odredbe o zabrani diskriminacije koje su uređene raznim pravnim dokumentima, premda to nije eksplicitno tako for- mulirano, obuhvaćaju i državnu zaštitu od diskriminacije od strane „osoba, organizacija i (privatnih) preduzeća“.
Međutim, situacija je drugačija kad se radi o općoj zabrani diskriminacije iz Protokola br. 12 prikazanog u daljnjem slijedu, koji ne obvezuje države stranke da spriječe diskriminaciju između privatnih osoba, jer ta zabrana su- kladno Protokolu, kao što se izričito napominje u pojašnjenjima uz Protokol, služi samo zaštiti od diskriminacije od strane javnih tijela.4


III Antidiskriminacijsko pravo je zaštita ljudskih prava

Antidiskriminacijsko pravo je jedno od područja kojima se bavi pravna dis- ciplina Ljudska prava. Ljudska prava su univerzalna i nedjeljiva. Posljedica je toga da se od prošlog vijeka na raznim razinama, kako unutar pojedinih država, tako i na međunarodnom planu, radi na zaštiti ljudskih prava. No zbog te, same po sebi pozitivne okolnosti izvori prava koji se bave temom zaštite ljudskih prava, a time i zaštitom od diskriminacije nisu tako pregledni.
Naime, različita nastojanja da se zaštite ljudska prava rezultirala su brojnim pravnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, koji su nepregledni kako za građane, tako i za pravnike koji se tom materijom ne bave svakodnev- no. To ide tako daleko da čak i na evropskom nivou postoje različiti pravni izvori koje valja međusobno jasno razlikovati, a sadrže antidiskriminacijske propise, te institucije koje su uspostavljene kako bi nadzirale poštivanje vla- stitih standarda..

Sažetak uz poglavlje A „Značaj teme”

  • Antidiskriminacijski propisi su sastavni dio ljudskih prava.
  • Zaštita od diskriminacije je zadaća države na svim razinama, pa time i zadaća svih djelatnika u državnim službama.
  • Antidiskriminacijsko pravo ne služi samo zaštiti od države, već i zaštiti od diskriminacije od strane trećih privatnih lica.
  • Stoga je zadaća države da štiti građane i od diskriminacije od strane trećih privatnih lica.
  • Ljudska prava štite se na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
  • Iz toga proizlazi veliki broj raznih pravnih normi na tim razinama (koji je u međuvremenu već pomalo nepregledan).

* prof. dr sc. Zlatan Meškić je šef Katedre za građansko pravo na Pravnom fakultetu u Zenici i prodekan tog fakulteta.
** Odvjetnik dr Stefan Pürner je voditelj projektnog odjela „Jugoistočna Evropa“ (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Srbija) Njemačke fondacije za međunarodnu pravu saradnju (IRZ) u Bonnu.
1. Citat preuzet od Nine Althoff, Diskriminierungsschutz aus den Menschenrechten – Chance und Verantwortung für die Anwaltschaft / Zaštita od diskriminacije na temelju ljudskih prava – Šan- sa i odgovornost za odvjetništvo, Anwaltsblatt / Odvjetnički časopis br. 6/2011, str. 482 i dalje.
2. Prikaz koji slijedi je, dakako, znatno skraćen. Stoga ne navodimo značajne daljnje razvoje na području humanističkih znanosti (od Aristotela preko predodžbe o čovjeku u tri velike monoteističke religije pa sve do Rosseaua i Kanta, da navedem samo neke od njih).

3. Opsežan pregled dokumenata o povijesnom razvoju ljudskih prava može se naći u knjizi Željka Tomovića i Čedomira Bogićevića, Ljudska prava – međunarodni dokumenti, Pod- gorica, 2003.
4. Vidi marg. br. 4 uz čl. 14, Europäische Menschenrechtskonvention, Jens Meyer- La- dewig, 2. izdanje Baden-Baden 2006